Stara je ona, kraj puta stoji vrimenu prkosi. Kad bi divanit znala čuda toga bi nam ispripovidala, kuliki su svati pored nje projuškali, koji su pri njoj stali s gazdom joj nazdravljali? U čem su se vozili, po kakvom su velikom snigu pored nje odili?
Al su se s njom pozdravili svi oni što su uz nju u svit prošli i nazad nisu nikad više došli?
Na brdu stoji daleko se od nje vidi, do nje se zvon zvona Svetog Lovre još vajk lipo čuje, a negdar se sigurno i od Svetog Antona iz Kasta čulo, sad joj je šuma taj zvuk uskratila. Ni šuma to tila tako je ispalo, prostrano joj je bilo pa se raširila tamo di nikad ni bila.
Čuda, čuda ona toga zna, svega se i dobrog i lošeg nagledala zato se i neda.
Sigurno je i čuda njih topli dom bila, na noge ji postavila i zato još vajk neku svoju lipotu ima u priči svojoj koju reć nezna al ju pokazat zna svakom ko bi je pogledom sluša..
Al bi ko od vas zna, kako joj se gazda zva?
Jel ima kakva štorijica o iži ovoj što u zapadnom Žumberku uz cestu stoji i o vrimenu jednom što se vrnit nikad neće divani?
Piše: Miljenko Višošević
(...)
Žumberak je, kao rezultat migracija stanovništva, postao svojevrsno dijalektno čvorište, sjecište triju nariječja zanimljiv po tome što na tako malom području žive vrlo različiti govori.
Drugi je žumberački govor ikavski ili čakavski koji ima dva svoja centra, a to su Kalje i Jurkovo Selo rodno mjesto akademika Petra Skoka. To je doseljenički čakavski, ikavsko-ekavski govor koji svoje korjene vuče iz Bihaćkog kraja, Bosne, Dalmacije i Senja. Iako nema zamjenice ČA (CA) u samostalnoj uporabi govor je to sa većinom temeljnih čakavskih crta. Žumberački čakavci, također Uskoci, koji su dolaskom u Žumberak potisnuli ili «asimilirali» kajkavce i zauzeli njihov prostor te se stopili s njima. Možda je jezični kompromis među njima upotreba upitno-odnosne zamjenice «kaj» umjesto «ča» no ostao je njen genitiv «česa». Tko su starinci, a tko došljaci, što je vrlo važno za upoznavanje nekog govora, teško je sa sigurnošću tvrditi stoga oprostite ako griješim no moja saznanja govore slijedeće:
STARINCI - Bartaković, Berdik, Bradač, Bernardić, Bučar, Colarić, Doljac, Duralija, Dragozet, Gornik, Garapić, Grdošić, Horvat, Horvatin, Humjan, Juratovac, Kajkavac, Mahovlić, Markušić, Morduš, Maković, Milašinčić, Novosel, Podgoršćak, Polšak, Poklečki, Rudman, Sladetić, Sokač, Simenić, Stinčić, Šintić, Šoštar, Šiljak, Tarač, Tancrajter, Živoder
DOŠLJACI (uskoci): Bukovac, Beg, Bezjak, Bogović, Baron, Balaban, Belanić, Bukvić, Bekavac, Cvitković, Čorak, Domitrović, Delišimunović(Radojčić), Draganić, Drmić, Ferenčić, Grgetić, Hodnik, Heraković, Ivančić, Janković, Koren, Kokot, Kovačić, Maletić, Martić, Petretić, Petković, Penić, Radelja, Relić, Rađenović, Rajaković, Radovanović, Skok, Stanišić, Šinković, Tomas, Vlahović, Vlašić, Zadro, Zoretić, Žamarija, Župan.
Uz žubor Kupčine žubori čakavska «rič» i teku skupa sve do ispod ušća Slapnice uspinjući se spram Prekrižja i Oštrca na jugu i uzdižući se Žumberačkom magistralom preko Hartja, Petričkog sela, Gornje Vasi pa sve do Pokleka. Petar Skok još kao student istražio je govor žumberačkih čakavaca davne 1903. g. i objavio ga u djelu naslova «Mundartliches aus Sichelburg (Žumberak)» te je 1956. g. u Hrvatskom dijalektološkom zborniku objavio studiju «Novi prilozi proučavanju žumberačkih čakavaca». Ikavskih govora ima više vrsta.Uglavnom ih dijelimo na čiste i mješovite. Kod prvih «jat», praslavenski glas (i, je, e), gotovo uvijek prelazi u «i». Kod drugih postoje znatne ekavske primjese, koje su se u tom govoru razvile organski. Ti ekavizmi zavise od susjednih glasova. Samo pravilo predviđa ekavski refleks jata ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, n, l, r) kad iza njih slijede vokali stražnjega niza (a, o, u) ili (belo, venac, leto, bled, cel, telo..), a ikavski refleks u svim ostalim slučajevima (mliko, dite). Uz to važne čakavske crte su i postojanje upitno odnosne zamjenice ča (ili njezina genitiva česa) ili njezinih složenica zač, poč. Pored jekavaca u Žumberku ima najviše tih mješovitih ikavaca.
Žumberački se govori razlikuju od susjednih, čisto kajkavskih, po refleksu poluglasa. On je kod štokavaca i čakavaca većinom «a», (mačak, vrabac), dok je kod čistih kajkavaca «e» (maček,vrabec). No da ovo štivo nebi isuviše bilo dosadno ispisati ću mali riječnik žumberačke ikavice: zaklipati-zaključavati; kluč-ključ; strela-grom; malin-mlin; mijur-mjehur; rušnik-ručnik; mraunac-mrav; maćija-maćeha; diver-mužev brat; šurjak-ženin brat; svak-sestrin muž; pašanci-muževi sestara; svast-ženina sestra; zalva-muževa sestra; ćaće, det-djed; glamnica-cjepanica; sriš-inje; libac-kruh; sprigniti se-sagnuti se; briska-breskva; snik-snijeg; cirkva-crkva; maša-misa; ripa-repa; vuš-uš; muči-šuti; ocvarki-čvarci; mlišni-mliječni; mlišnice (vrsta gljiva); saje-čađa; samniti-samljeti; bradva, balta-vrste sjekire; zidanica-podrum; do-tko; ću dojti, dojću-budem došla; kadi-gdje; čuda-mnogo……..
(...)
Bili štokavci, čakavci ili kajkavci; govorili što, ča ili kaj; rabili «je», «i» ili «e»; u sva tri slučaja govorite Žumberačkim govorom, koji se u proteklih pet stotina godina sukobljavao, mijenjao, nadopunjavao, prožimao, oplemenjivao i danas je to što je. Petar s početka priče napisao je : «Stalna na tom svijetu samo mijena jest!»
Komentari