Branitelje Saborskog iznenadila je silina neprijateljskog udara. Borbe za Saborsko vodile su se više od tri mjeseca, gotovo svakodnevno, ali kombinirani topničko-tenkovsko-zrakoplovno-pješački napad branitelji su tada doživjeli prvi put.
Ujutro 12. studenoga, oko osam sati, iz Kuselja je na motociklu stigao neki mještanin s viješću da se iz smjera Previje čuju motorne pile. Branitelji su zaključili da pripadnici JNA i TO uklanjaju barikade. Oko devet sati MIG-ovi su nadlijetali selo i snimali položaje branitelja.
Zapovjednik Marko Krizmanić šalje pomoć na Kuselj, smatrajući da će napad uslijediti iz smjera Plitvica. Još nitko nije slutio da su u neposrednoj blizini, u Ličkoj Jesenici, koncentrirane gotovo sve raspoložive agresorske snage.
A onda je zločinačka armada krenula.
Nakon pet dana intezivnih priprema 12. studenoga 1991. u jutarnjim satima, zapisat će kroničar plaščanske brigade, počeo je kombinirani napad na Saborsko, iz svih smjerova: jame Balinke, Momčilovića, Vukelić poljane, vojnog poligona te kasarne iznad željezničke stanice Lička Jesenica.
Biljevina je također u jutarnjim satima zasuta raketama ispaljenima iz višecjevnog bacača raketa iz pravca Plitvica. Srećom, nitko nije stradao jer su granate padale stotinjak metara dalje od kuća. Stanovništvo se potom povuklo u šumu, gdje je i prenoćilo.
Nakon što je zrakoplovstvo JNA bombardiralo šire područje Saborskog, uslijedilo je napredovanje tenkova i pješaštva iz pravca Ličke Jesenice. Oko podneva prvi tenkovi ušli su na područje Matićeva brda i zaseoka Dumenčići, osvojivši tako Borik, kao i prostor uz cestu ispod Sivnika. Oko 15:30 sati dio neprijateljskih snaga ušao je u središte mjesta.
Otpor „ustaških snaga”, kako ih naziva autor izvješća, nije bio osobito velik jer ih, prema njegovoj procjeni, u tom trenutku nije bilo više od 150. Dio branitelja povukao se upravo u smjeru iz kojeg su trebale djelovati jedinice iz Korenice te dobrovoljci s Korduna i vojnog poligona. „Očito da njihove akcije nisu bile sinkronizirane s našim”, ljutito zaključuje kroničar.
Tenkovi i oklopnjaci ušli su u Kuselj i Biljevinu iz pravca Plitvica tek oko 15:30 sati, pucajući redom po kućama i gospodarskim zgradama zapaljivim streljivom, većina objekata ubrzo se zapalila. Tom su prilikom u njezinu vlastitom dvorištu, ubili staricu Katu Matovina.
Oklopna vozila stigla su do ulaza u Saborsko, na predio Vrh luga, gdje su se okrenula i vratila u pravcu Plitvica.
Branitelji, koji su iz neposredne blizine nemoćno promatrali taj zločinački pohod, odmah su nakon odlaska tenkova i oklopnjaka prionuli spašavanju blaga iz gorućih štala. Nažalost, za neke je životinje već bilo prekasno – žive su izgorjele u plamenu.
Tijekom narednih dana u Biljevini su nastavili s pljačkom, paljenjem kuća i ubijanjem starih i nemoćnih osoba. Tako su ubili jednog 96-godišnjeg starca, četiri starice i jednog branitelja, a njihove kuće zapalili.
Preživjeli civili Biljevine i Kuselja i pojedini branitelji uputili su se na mukotrpan put kroz šumu Rakovička uvala prema Slunju zaobilazeći Rakovicu preko vrleti brda Zvjerinjak zbog opasnosti nailaska na neprijateljske zasjede.
U noći kada je Saborsko prestalo postojati kao naseljeno mjesto, dok su zločini nad zatečenim hrvatskim civilima dosegnuli vrhunac, a 40 osoba bilo ubijeno ili nestalo, pukovnik Bulat sazvao je sve komandante i čestitao im na, kako je istaknuo, izvrsno obavljenoj zadaći. Posebno je pohvalio pripadnike Martićeve milicije i djelatnike Stanice milicije Plaški.
Nakon raporta uslijedila je pijanka. U Plavča Dragi pobjeda se slavila do kasno u noć. Ipak, Bulatovo slavlje pomutila je činjenica da se većina branitelja i civila uspjela spasiti, izvlačeći se u gotovo nemogućim uvjetima prema Slunju, a manjim dijelom prema Ogulinu.
Pukovnik Đorđević dobro je poznavao brojnost i raspored branitelja Saborskog. Avioni su neprestano nadlijetali mjesto i snimali položaje branitelja. Brojka od 400 branitelja Saborskog, navedena u „Zapovesti za napad”, koje Đorđević naziva „okorjelim ustašama”, trebala je poslužiti kao paravan za prikrivanje planiranog genocida nad stanovništvom Saborskog, čiji je ukupan broj, zajedno s braniteljima, iznosio približno 400 ljudi.
Tijekom velikosrpske agresije 1991. godine na Saborsko ubijeno je, poginulo i nestalo ukupno 50 osoba, dok su još dvojica hrvatskih branitelja poginula naknadno, 1993. odnosno 1995. godine. Riječ je dakle o ukupno 52 žrtve u razdoblju od 1991. do 1995. godine.
Cijelo mjesto s oko 350 kuća, zajedno s crkvama, župnim stanom, školom, ambulantom, zadružnim domom i policijskom postajom, bilo je zapaljeno i razoreno – doslovno sravnjeno sa zemljom.
(...)
Pismo Nikole Medakovića
Nakon osvajanja i okupacije Saborskoga, Nikola Medaković uputio je pismo predsjedniku SO Ogulin Rudolfu Špeharu, u kojemu, između ostaloga, kaže:
"U povodu teških događaja u Saborskom imam moralnu obavezu da vam se obratim. Saborsko je doživjelo tužnu sudbinu Vaganca, Drežnika, Lovinca i svih ostalih koji su silom pokušali prkositi srpskom narodu. Tko se mača laća od mača gine.
Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu.
Ako ne ćete milom, morat ćete silom!
Protiv zla, zlo činiti, nije zlo".
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Komentari