HRVOJE HITREC — Zašto su pobijeni Hrvati? Zato što su bili Hrvati. Zašto su Srbi to učinili? Zato što su bili Srbi, indoktrinirani huškanjem svojih političara, svoje “inteligencije” i svoje Crkve. Sad, možemo mudrovati, reći da nisu svi Srbi i Srbijanci ubijali, naravno da nisu, ali su ili šutjeli i čekali rasplet ili čak s pjesmom i veseljem ispraćali tenkove koji su iz Beograda išli na Vukovar, a Srbi u Zagrebu i inim mjestima nisu našli za shodno da prosvjeduju protiv 
Da se ne zaboravi...!.
Bila sam tamo, gledala kuće u plamenu, slušala krikove ljudi, urlike životinja, jeza mi prolazila cijelim tijelom. Crkvu bombardiraju sa svih strana kao da je nešto kriva, toranj crkve se ruši, ponos Saborskog ponizno pada. Vatra na sve strane, tenkovi, avioni, vojska i sa svih strana pucaju po mom Selu. Zašto, zašto je to tako, zašto su ljudi zli pitam se? Al odgovora nema, samo i dalje odjekuju krici, krici koji lede krv u žilama. Vriska i jauci ostaju iza mene, okrećem se gledam i ne vjerujem da se taj užas događa. Otac mi okreće glavu u stranu da ne gledam taj horor, zatvara mi rukama uši da ne čujem tu vrisku. Odlazim iz Saborskog koji ostaje u plamenu, odlazim u tihoj koloni sa svojim roditeljima i još nekim susjedima, odlazim u zarobljeništvo, u nepoznatu sudbinu, na nepoznat put. Slušam uvrede tih ljudi i opet se pitam zašto je to tako. Gledam smrti u oči.
Eto godine prolaze jedna za drugom ali uspomene i sjećanja ostaju duboko urezana u meni, pogotovo na današnji dan kad palim svijeću i puštam suzu za Saborsko, suzu za brata koji je dao svoj mladi život za Domovinu, za Domovinu u kojoj ja danas mogu slobodno sa svojom djecom živjeti. Ne trebam im zatvarat uši ni okretat glavu u stranu.. Živimo slobodno, svoji na svome. Učim ih o prošlosti, puno je tu pitanja na koja ni sama ne znam odgovor. Učim ih o ljubavi, jer sve se događa s nekim razlogom i samo želim da rastu u ljubavi i miru, samo želim da im ljubav i poštovanje budu na prvom mjestu.. Eto da se ne zaboravi Saborsko, jer ja ga sigurno zaboravit neću. Bila sam tamo, na stratištu.
Vesna Brletić rođ. Dumenčić 12.11.2021. sa svojim curama (foto lijevo)
.
Vesna Brletić rođ. Dumenčić, 1991. godine je bila 12-ogodišnja djevojčica. U Saborskom je izgubila brata Ivicu koji je jedva navršio 19 godina, a 1993. godine od tuge za sinom joj se razbolijeva i umire otac Slavko.
Ovih dana! U ovo vrijeme prije 31 godinu srušio se cijeli moj svijet, svijet koji sam poznavala, živjela, voljela na svoj dječiji način preko noći je nestao... ukrali su mi djetinjstvo iako sam naivno vjerovala kako će se odrasli pomirit... malo su se posvađali pa to riješavaju na jako ružan način. Vjerujem da su se i odrasli nadali makar potajno da će se sve to smirit... ali nije! Postajalo je svakim danom sve gore i gore. Paljenjem svijeća 01. 11 u sjećanje na naše voljene koji više nisu sa nama otvaraju se vrata prošlosti, anestezija koja je kroz mjesece do ovog djelovala i ublažavala bol... popušta i prepušta mjesto boli, a bol je samo pojačala svoju dozu i studeni nama Saborčanima postaje neizdrživ. Ali ljubav opet mora pobjediti zlo... ista ona ljubav koju sam skrivečki iznesla iz Saborskog, koju sam sakrila duboko u srcu nije nestala nego je prepustila emocijama da olakšaju dušu... da skinu sav taj teret nošen svih ovih mjeseci jer konci popuštaju i duša se mora olakšat, ispuhat... da bar postoji anestezija za dušu ali onda bi bilo prelako. Početak kraja počeo je ulaskom u 11-ti mjesec i divim se snazi naših poginulih i živih branitelja Saborskog koliko su izdržali a nisu bili ni na nikakvoj obuci, vježbi ili pripremi obrane nego su sve to u hodu riješavali. Vodila ih je ona ljubav koju su poslali po nama da ju skrivećki iznesemo na bilo koji način iz Saborskog i širimo ju dalje jer mržnja nije opcija, odustajanje nije opcija nego tvrdoglavo naprijed pa kako bude jer što je čovjek bez ljubavi? Obična odbačena ljuštura bez ikakvog razloga za postojanje. Ta tri mjeseca borbe, napadanja, obrane, pogibija naših branitelja, strahova, odlazaka, dolazaka moje srce se umorilo! Kao što bi rekla Ana Frank...