Ovaj speleološki objekt ima dvije cjeline: špilju i jamu. Špiljski dio dug je petnaestak metara, strmo je položen prema dolje te završava ravnim dnom i dvoranom visokom četiri do pet metara. U sredini špilje, na polovici strmine, nalazi se okomita jama u obliku procjepa u stijeni. Kada se u nju baci kamen, pada slobodnim padom pet do šest sekundi prije nego što se začuje udarac o dno, iz čega se može izračunati da je duboka približno 120 do 180 metara. Lokacija ove špilje i jame je Gornja Biljevina, predio Vrščić.
Tijekom Drugog svjetskog rata u ovoj špilji je bila skrivena drvena građa za kuću.
Nedavno sam se u nju spustio uz pomoć užeta, potaknut ludim iskustvom iz djetinjstva. Naime, kada smo Pere i Joso Antini i ja imali petnaestak godina, u špilju smo sišli bez ikakve opreme. Spuštali smo se polako niz strminu uz desni zid, po krupnom i sitnom kamenju koje je bilo vrlo nestabilno. Kamenje nam se izmicalo pod nogama i kotrljalo prema dnu, pa smo često zastajali i sjedali kako se ne bismo poskliznuli. Do dna smo došli na svega metar od duboke jame koja se nalazila s naše lijeve strane. Znali smo za nju iz priča starijih, ali nismo točno znali gdje se nalazi. Dok smo silazili, Pere je išao prvi i bacao kamenčiće ispred sebe sve dok nismo čuli da je jedan počeo padati u dubinu. Bila je to velika ludost, ali je, na sreću, dobro završila.
Saborsko (još 1880. iskazano pod imenom Zaborsko) se prvi put spominje 1486. u Modruškom urbaru, kao već tada znatno opustjelo. Najkasnije od 1528. pa sve do početka 18. st. je potpuno pusto i porušeno. Stari stanovnici (Zaborci) bili su frankopanski kmetovi, čakavci, iseljeni u sigurnije frankopanske posjede. Tragove iseljavanja imamo u imenu Zaborsko Selo kraj Netretića i prezimenima Zaborski i Zaborac.
.
Oslobođenjem Like i Krbave od Turaka, nakon 1699. stječu se uvjeti za ponovno naseljavanje Saborskog. Kolonizirano je do 1726., kada je na ruševinama srednjovjekovne crkve nadograđena nova (danas kapelica na groblju).
.
Nemamo pisane povijesne izvore iz tog doba o porijeklu stanovništva Saborskog, ali imamo često nepouzdane: narodnu predaju i kasnije naknadne izvore. Imamo i znamenitu podjelu na "peterostruki narod" u Lici i Krbavi koju prvi 1702. spominje senjsko-modruški biskup Brajković (Hrvati, Bunjevci, Turci, Kranjci, Vlasi). Nabrojit ću porijeklo stanovništva redom po najčešćim prezimenima (ili kako Saborčani kažu plemenima) do 2. svj. rata, od najčešćih Vukovića i Matovina pa nadalje.
DAVOR VALENTIĆ - Ta toliko slavljena Francuska revolucija postala je smrtna presuda mnogim vrijednostima; ona je u nasilju i krvi ustoličila laicizam, precijenjen individualizam, sekularno društvo i njegovu državu; jednostavno otela ovlasti neba te ih izručila svetkovini profanosti. Između Neba i Zemlje uguralo se neznanje, oholost, a potom je stigla prava histerija: nesumnjiva vjera u napredak. Da bi se ljudsko stado podaništva pretvorilo u narod, izmišljena je, i onda tisućama puta upotrijebljena, opaka naprava – giljotina. U isto je vrijeme promovirana opasna i prevarantska sorta ljudi – politikanti. No, opojnoj ideji jednakosti i slobode potkrala se opaka greška: nova se država okomila na Boga umjesto da obuzda uzoholjeno visoko svećenstvo; obrušila na neprihvatljive privilegije dvora postupno stvarajući još veće i odvratnije tiranije. Podaništvo pretvoreno u narod priželjkivalo je ravnopravnost i jednakost u vlasti, makar i mrvicu državne siline. I stvoren je društveni ateizam, službena vjera u nevjeru.
I iz zemljišnih knjiga (katastra) može se iščitati povijest nekog naselja. Uložio sam trud i prolistao katastar K.O. Saborsko. Katastar mi se odmah učinio vrlo zanimljivim po pitanju naziva parcela, koji govore mnogo o povijesti Saborskog.
U katastru se mogu pronaći parcele poput: Franjkovićka (slika lijevo), Butorka, Brajdićka, Spudićka, Antolićeva kosa, a nazvane su prema prezimenima Franjković, Butorac, Brajdić, Spudić i Antolić, kojih u Saborskom već odavno nema. Spudića i Antolića nema već više od 60 godina, a ostalih triju prezimena nema više od 150 godina, no nazivi su ostali te nam svjedoče da su ondje nekada živjeli i bili zemljoposjednici.
Po nazivima parcela može se prepoznati i kojim su dijalektom govorili naši preci. Znamo da je naš govor mješavina čakavskog i ikavsko-štokavskog narječja. U tim dijalektima nalazimo i nazive parcela poput: Bilica, Biljevina, Bilo, Brig, Vrilce, Vrilo, Žliba, kao i Beli potoci, Belac, Beli vrh, Leske …
Nazivi parcela djelom po katastru, a djelom po narodnoj predaji govore nam što se na njima uzgajalo ili čemu su služile: Bujadnica, Gaj, Guvnišće, Ječmenova draga, Krumpirova draga, Lokva, Močila, Pašnjak, Stanišće, Torine, Voćar, Vrtal, Zeljava draga, Zeljišće ...
Crna Uvala je stari toponim današnje Skrade, odnosno naziv koji se kroz povijest koristio za ovaj prostor u zaleđu Saborskog. Krajem 19. stoljeća naziv Crna Uvala, odnosno Uvala se sve rijeđe koristi, a početkom 20. stoljeća počinje se paralelno koristiti i naziv Skrada, koji se zadržao do danas.
U povijesnim matičnim i crkvenim knjigama iz kraja 19. i početkom 20. stoljeća uz naziv Saborsko bilježe se i nazivi pojedinih zaselaka koji čine današnje područje Skrade: Uvala - Skrada, Skrada - Prosina, Skrada - Medviđar, ..., te, kako se razvoj naselja nastavlja, prevladava naziv Skrada.
Povijesne karte, osobito austrijske topografske iz drugog dijela 19. stoljeća, jasno bilježe Crnu Uvalu i okolne lokalitete te otkrivaju ranu strukturu naseljenosti i okolnih toponima koji su se od tada djelomično promijenili ili nestali s modernih karata, kao npr. Dejnovac.
Prema raspoloživim kartografskim izvorima i matičnim popisima stanovništva, prvi stanovnici Crne Uvale/Skrade bili su rodovi Sertić i Kovačić, čije se prezime pojavljuje na kartama iz 1887. godine. Kasnije se iz Saborskog u Skradu doseljavaju i drugi rodovi, među kojima su Štefanci, Grdići i Špehari.
U Saborskom od noćas pada slab snijeg, temperatura zraka je -0.8 °C, cesta je prohodna. Ovo je tek kratkotrajna snježna epizoda jer već početkom drugog tjedna prognostičari najavljuju značajno zatopljenje koje će potrajati najmanje do kraja veljače.
Prekrasna panorama Saborskog snimljena s Alana, a obuhvaća Brdine i Borik (Štrci, Malkoči, Šolaje i Dumenčići) na lijevoj trećini fotografije, Varoš u sredini, te crkvu, Tuk, Kloštar i školu na desnoj strani. Autor svih ovih fotografija je Martin Špehar (Martin Jose Pavina) koje mi je njegov sin Milan Špehar u obliku dijapozitiva predao u trajno vlasništvo.
Na naslovnim fotografijama su Martin Jose Pavina i Marko Hodak Jose Petrova iz Panjića, autori većine ovih fotografija.
Slijedi niz fotografija koje prikupljam već duže vrijeme, no smatram da ih još ima puno kod naših Saborčana, prvenstveno onih koji su iz Saborskog iselili prije rata.
Na Eurosong smo poslali pjesmu koja se referira na običaj sicanja - tradicionalnog tetoviranja djevojčica koji je do 2. svj. rata postojao u većini hrvatskih krajeva u BIH, kao i nekih dijelova Hrvatske naseljenih Hrvatima iz BIH.
.
Prvi stih "dok pališ svijeću pitaj svoju baku" podsjetio me da je i moja pok. baka iz okolice Tomislavgrada bila tetovirana u dobi od nekih 12 g., kao i moje prabake, njihove sestre, njihove majke, bake, prabake i tako stoljećima, a možda i tisućljećima unazad, s obzirom da ovaj običaj i tetovirani simboli imaju svoje korijene u prapovijesti, još od starih Ilira i ranije u Vučedolaca.
.
Kao povjesničar sam i malo proučavao ovu tematiku. Sicalo se iglom do krvi, a smjesa se razlikovala od kraja do kraja. Glavni sastojak je saja (čađa) ili ugljen. Za protuupalno djelovanje je u smjesi zadužen med i mlijeko, koje je u mnogim krajevima moralo biti majčino, a u nekim od majke koja doji plavooko dijete.